Zakon o minimalnoj plaći
Najčešća pitanja vezana za Zakon o minimalnoj plaći možete pronaći u izborniku ispod.
Primjena Zakona o minimalnoj plaći u odnosu na pravo na umanjenje doprinosa
Zakonom o izmjeni Zakona o minimalnoj plaći (Narodne novine, broj 130/17), koji je bio na snazi u razdoblju od 1. siječnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine prvi put je izrijekom propisano koja povećanja plaće se ne ubrajaju u iznos minimalne plaće. To su povećanja s osnove prekovremenog rada, noćnog rada, rada nedjeljom, rada blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.
Budući da je institut minimalne plaće socijalno zaštitni instrument, na ovako regulirani način se dopunom zakonske odredbe kojom se definira minimalna plaća nastojalo zaštititi radnike koji ostvaruju plaću, koja je kao takva ugovorena ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom, utvrđena pravilnikom o radu ili propisana posebnim propisom niže od zakonskog minimuma, od rizika da zaista i ostvare pravo na povećanja koja im se jamče za prekovremeni rad, noćni rad i rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.
Također, skrećemo pažnju na odredbu Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14 i 127/17) koji, kao opći propis kojim se u Republici Hrvatskoj uređuju radni odnosi, odredbom članka 91. stavak 3. propisuje što se smatra plaćom, pa se tako pod istom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.
Ujedno, podatak o osnovnoj plaći, dodacima na plaću te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo predstavlja obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu sukladno odredbi članka 15. stavak 1. točka 8. Zakona o radu, pri čemu je, vezano za ove podatke, pravno dopušteno u ugovoru o radu uputiti i na odgovarajući zakon, drugi propis, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu koji uređuje ta pitanja.
Nadalje, Zakon o izmjeni Zakona o minimalnoj plaći regulirao je pravo na umanjenje osnovice za obračun doprinosa na osnovicu za 50% prema plaćama radnika koje su, prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu, ugovorene, utvrđene ili propisane u visini iznosa minimalne plaće.
Stoga, ako je ugovorena minimalna plaća, a isplaćuju se i ostali ugovorom predviđeni primici povrh te plaće temeljem prethodno spomenutih osnova (prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, rad blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi ) razlika od iznosa minimalne plaće do stvarne isplate podliježe obvezi doprinosa u punom iznosu kako je propisano odredbama Zakona o doprinosima, tj. prema dijelu plaće koja ne ulazi u iznos minimalne plaće utvrđuje se obveza doprinosa prema punoj osnovici.
Odredbama članka 2. stavcima 4. i 5. Zakona o minimalnoj plaći koji je važio u 2018. godini bilo je utvrđeno je da se mjesečna osnovica za obračun doprinosa na osnovicu prema plaći umanjuje za 50% za radnike koji su prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu imali ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću za mjesec dana rada u iznosu minimalne plaće ili do visine minimalne plaće, dok je prijelazna odredba članka 2. Zakona o izmjeni Zakona o minimalnoj plaći regulirala status zatečenih radnika u vrijeme stupanja na snagu ovoga zakona na način da se mogućnost korištenja prava na umanjenje doprinosa od 50% procjenjivala u odnosu na ugovorenu plaću iz prosinca 2017. godine ukoliko je i nastavno u 2018. godini plaća je bila ugovorena u visini propisanog iznosa minimalne plaće, odnosno do tako propisanog iznosa.
Nastavno na izloženi pregled propisa koji su važili u 2018. godini, te imajući u vidu odredbe sada važećeg novog Zakona o minimalnoj plaći, koji je prijelaznom odredbom članka 12. Zakona omogućio nastavno korištenje prava na umanjenje doprinosa poslodavcima koji su ovo pravo konzumirali tijekom 2018. godine, mišljenja smo da činom isplate pojedinom radniku iznosa na ime bonusa (nagrade) koji nije predviđen ugovorom o radu odnosno ne proizlazi niti iz drugih pravnih izvora koji poslodavca obvezuju, poslodavac ne gubi pravo na umanjenje doprinosa 50% u 2019. godini, odnosno ne gubi pravo na daljnje korištenje predmetne „olakšice“.
Budući da je institut minimalne plaće socijalno zaštitni instrument, na ovako regulirani način se dopunom zakonske odredbe kojom se definira minimalna plaća nastojalo zaštititi radnike koji ostvaruju plaću, koja je kao takva ugovorena ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom, utvrđena pravilnikom o radu ili propisana posebnim propisom niže od zakonskog minimuma, od rizika da zaista i ostvare pravo na povećanja koja im se jamče za prekovremeni rad, noćni rad i rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.
Također, skrećemo pažnju na odredbu Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14 i 127/17) koji, kao opći propis kojim se u Republici Hrvatskoj uređuju radni odnosi, odredbom članka 91. stavak 3. propisuje što se smatra plaćom, pa se tako pod istom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.
Ujedno, podatak o osnovnoj plaći, dodacima na plaću te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo predstavlja obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu sukladno odredbi članka 15. stavak 1. točka 8. Zakona o radu, pri čemu je, vezano za ove podatke, pravno dopušteno u ugovoru o radu uputiti i na odgovarajući zakon, drugi propis, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu koji uređuje ta pitanja.
Nadalje, Zakon o izmjeni Zakona o minimalnoj plaći regulirao je pravo na umanjenje osnovice za obračun doprinosa na osnovicu za 50% prema plaćama radnika koje su, prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu, ugovorene, utvrđene ili propisane u visini iznosa minimalne plaće.
Stoga, ako je ugovorena minimalna plaća, a isplaćuju se i ostali ugovorom predviđeni primici povrh te plaće temeljem prethodno spomenutih osnova (prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, rad blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi ) razlika od iznosa minimalne plaće do stvarne isplate podliježe obvezi doprinosa u punom iznosu kako je propisano odredbama Zakona o doprinosima, tj. prema dijelu plaće koja ne ulazi u iznos minimalne plaće utvrđuje se obveza doprinosa prema punoj osnovici.
Odredbama članka 2. stavcima 4. i 5. Zakona o minimalnoj plaći koji je važio u 2018. godini bilo je utvrđeno je da se mjesečna osnovica za obračun doprinosa na osnovicu prema plaći umanjuje za 50% za radnike koji su prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu imali ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću za mjesec dana rada u iznosu minimalne plaće ili do visine minimalne plaće, dok je prijelazna odredba članka 2. Zakona o izmjeni Zakona o minimalnoj plaći regulirala status zatečenih radnika u vrijeme stupanja na snagu ovoga zakona na način da se mogućnost korištenja prava na umanjenje doprinosa od 50% procjenjivala u odnosu na ugovorenu plaću iz prosinca 2017. godine ukoliko je i nastavno u 2018. godini plaća je bila ugovorena u visini propisanog iznosa minimalne plaće, odnosno do tako propisanog iznosa.
Nastavno na izloženi pregled propisa koji su važili u 2018. godini, te imajući u vidu odredbe sada važećeg novog Zakona o minimalnoj plaći, koji je prijelaznom odredbom članka 12. Zakona omogućio nastavno korištenje prava na umanjenje doprinosa poslodavcima koji su ovo pravo konzumirali tijekom 2018. godine, mišljenja smo da činom isplate pojedinom radniku iznosa na ime bonusa (nagrade) koji nije predviđen ugovorom o radu odnosno ne proizlazi niti iz drugih pravnih izvora koji poslodavca obvezuju, poslodavac ne gubi pravo na umanjenje doprinosa 50% u 2019. godini, odnosno ne gubi pravo na daljnje korištenje predmetne „olakšice“.
Iznos minimalne plaće za 2019. godinu
Zakon o minimalnoj plaći ima za cilj da minimalna plaća bude socijalno zaštitni instrument održavanja egzistencijskog minimuma. Temeljem ovoga Zakona, Vlada Republike Hrvatske za svaku pojedinu kalendarsku godinu donosi Uredbu o visini minimalne plaće, s time da se njezin iznos ne smije smanjivati, a povećava se sukladno zaključcima sa prethodno održanih konzultativnih sastanaka sa socijalnim partnerima, dakle sa predstavnicima radnika i predstavnicima poslodavaca. U tome kontekstu, potrebno je donijeti balansiranu odluku koja će u najvećoj mjeri zadovoljiti kako interese radnika tako i poslodavaca.
Za 2019. godinu utvrđeno je da minimalnu plaću u bruto iznosu predstavlja svota od 3.750,00 kn, a što je dosada najznačajnije povećanje minimalne plaće otkada u Republici Hrvatskoj postoji Zakon o minimalnoj plaći, kojim se štite radnici na način da im ispod zajamčenog minimuma poslodavac ne smije isplatiti plaću jer u suprotnom prekršajno odgovara visokom novčanom kaznom.
Za 2019. godinu utvrđeno je da minimalnu plaću u bruto iznosu predstavlja svota od 3.750,00 kn, a što je dosada najznačajnije povećanje minimalne plaće otkada u Republici Hrvatskoj postoji Zakon o minimalnoj plaći, kojim se štite radnici na način da im ispod zajamčenog minimuma poslodavac ne smije isplatiti plaću jer u suprotnom prekršajno odgovara visokom novčanom kaznom.
Mogućnosti za povećanje visine minimalne plaće
Na temelju Zakona o minimalnoj plaći Vlada Republike Hrvatske za svaku kalendarsku godinu donosi Uredbu o visini minimalne plaće te se odluka za sljedeću kalendarsku godinu ima donijeti do 31. listopada tekuće godine.
U skladu sa navedenim zakonom minimalna se plaća ne može utvrditi u iznosu manjem od iznosa koji je bio utvrđen za prethodnu godinu, a povećava se nakon održanih konzultacija sa socijalnim partnerima, dakle sa predstavnicima radnika i predstavnicima poslodavaca kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri zadovoljili interesi i jednih i drugih.
U skladu sa navedenim zakonom minimalna se plaća ne može utvrditi u iznosu manjem od iznosa koji je bio utvrđen za prethodnu godinu, a povećava se nakon održanih konzultacija sa socijalnim partnerima, dakle sa predstavnicima radnika i predstavnicima poslodavaca kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri zadovoljili interesi i jednih i drugih.
Pravo na umanjenje doprinosa na osnovicu i mjere za zadržavanje zaposlenosti
Prijelaznom odredbom članka 12. novoga Zakona o minimalnoj plaći (Narodne novine, broj 118/18, dalje: Zakon) koji je na snazi od 01. siječnja 2019. godine, uređeno je postupanje poslodavaca koji su sukladno odredbi članka 2. stavka 4. Zakona o minimalnoj plaći (Narodne novine, br. 39/13 i 130/17) umanjivali mjesečnu osnovicu za obračun doprinosa na osnovicu prema plaći. Dakle, iz spomenute odredbe jasno proizlazi da pravo na umanjenje od 50% tijekom 2019. godine imaju isključivo oni poslodavci koji su prethodno tijekom 2018. godine već koristili ovu „olakšicu“, a ne i drugi poslodavci.
Štoviše iz sadržaja odredbi novoga Zakona za poslodavce više ne proizlazi mogućnost korištenja prava na umanjenje osnovice za obračun doprinosa na osnovicu u visini od 50% prema plaćama radnika koji su, prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu ugovorene, utvrđene ili propisane u visini iznosa minimalne plaće. Kao svojevrsna kompenzacijska mjera za poslodavce pripremljen je Program mjera za zadržavanje radnika u zaposlenosti koje su već dostupne korisnicima, a o kojima se možete informirati u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje.
Štoviše iz sadržaja odredbi novoga Zakona za poslodavce više ne proizlazi mogućnost korištenja prava na umanjenje osnovice za obračun doprinosa na osnovicu u visini od 50% prema plaćama radnika koji su, prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu ugovorene, utvrđene ili propisane u visini iznosa minimalne plaće. Kao svojevrsna kompenzacijska mjera za poslodavce pripremljen je Program mjera za zadržavanje radnika u zaposlenosti koje su već dostupne korisnicima, a o kojima se možete informirati u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje.
Dodaci na fiksni dio plaće i mogućnost korištenja „olakšice“
Ovim zakonom taksativno je nabrojano koja povećanja plaće se ne ubrajaju u iznos minimalne plaće. To su povećanja s osnove prekovremenog rada, noćnog rada, rada nedjeljom, rada blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.
Također, skrećemo pažnju na odredbu Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14 i 127/17) koji, kao opći propis kojim se u Republici Hrvatskoj uređuju radni odnosi, odredbom članka 91. stavak 3. propisuje što se smatra plaćom, pa se tako pod istom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.
Slijedom navedenog, mišljenja smo da ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću, kao cjelinu predstavlja ugovorom o radu, pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili posebnim propisom predviđeni zbroj fiksnog dijela (osnovne/minimalne) plaće i varijabilnog dijela (dodatnih davanja kao što su primjerice: uvećanja na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada nedjeljom ili blagdanom, uvećanja za tzv. minuli rad, uvećanja na ime otežanih uvjeta rada, uvećanja za uspješnost na radu, stimulacije, dodatak za ostvareni učinak i slično).
Ujedno skrećemo pažnju kako je prethodni Zakon o izmjenama Zakona o minimalnoj plaći (Narodne novine, broj 130/17) prijelaznom odredbom članka 2. toga zakona bio regulirao status zatečenih radnika u vrijeme stupanja na snagu spomenutog zakona, dakle 01. siječnja 2018. godine. Prema toj odredbi umanjenje od 50% mogli su već od siječnja 2018. godine koristiti poslodavci za one radnike koji su u mjesecu prosincu 2017. godine imali ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću do iznosa minimalne plaće ili u iznosu minimalne plaće, a koji su i nastavno u 2018. godini imali takvu plaću, i to do trenutka ugovaranja, utvrđivanja ili propisivanja plaće koja je viša od iznosa minimalne plaće.
Prijelaznom odredbom članka 12. novoga Zakona o minimalnoj plaći koji je na snazi od 01. siječnja 2019. godine, uređeno je postupanje poslodavaca koji su do stupanja na snagu ovoga zakona, sukladno odredbi članka 2. stavka 4. Zakona o minimalnoj plaći (Narodne novine, br. 39/13 i 130/17) umanjivali mjesečnu osnovicu za obračun doprinosa na osnovicu prema plaći. Dakle, iz spomenute odredbe jasno proizlazi da pravo na umanjenje od 50% tijekom 2019. godine imaju isključivo oni poslodavci koji su prethodno tijekom čitave 2018. godine već koristili ovu „olakšicu“, a ne i drugi poslodavci.
Dakle, da li se konkretni poslodavac ubraja u kategoriju poslodavaca na kojega će se moći primijeniti prijelazna odredba članka 12. novoga Zakona ovisi o činjenici da li je tijekom čitave 2018. godine (pa tako i u prosincu 2018. godine) imao zasnovan radni odnos s radnikom s kojim je ugovorio isplatu plaće u visini do propisane minimalne plaće te da li je za toga radnika ostvarivao pravo na umanjenje osnovice za obračun doprinosa na osnovicu za 50% temeljem visine plaće koja mu je bila ugovorena u prosincu 2017. godine.
Također, skrećemo pažnju na odredbu Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14 i 127/17) koji, kao opći propis kojim se u Republici Hrvatskoj uređuju radni odnosi, odredbom članka 91. stavak 3. propisuje što se smatra plaćom, pa se tako pod istom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.
Slijedom navedenog, mišljenja smo da ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću, kao cjelinu predstavlja ugovorom o radu, pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili posebnim propisom predviđeni zbroj fiksnog dijela (osnovne/minimalne) plaće i varijabilnog dijela (dodatnih davanja kao što su primjerice: uvećanja na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada nedjeljom ili blagdanom, uvećanja za tzv. minuli rad, uvećanja na ime otežanih uvjeta rada, uvećanja za uspješnost na radu, stimulacije, dodatak za ostvareni učinak i slično).
Ujedno skrećemo pažnju kako je prethodni Zakon o izmjenama Zakona o minimalnoj plaći (Narodne novine, broj 130/17) prijelaznom odredbom članka 2. toga zakona bio regulirao status zatečenih radnika u vrijeme stupanja na snagu spomenutog zakona, dakle 01. siječnja 2018. godine. Prema toj odredbi umanjenje od 50% mogli su već od siječnja 2018. godine koristiti poslodavci za one radnike koji su u mjesecu prosincu 2017. godine imali ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću do iznosa minimalne plaće ili u iznosu minimalne plaće, a koji su i nastavno u 2018. godini imali takvu plaću, i to do trenutka ugovaranja, utvrđivanja ili propisivanja plaće koja je viša od iznosa minimalne plaće.
Prijelaznom odredbom članka 12. novoga Zakona o minimalnoj plaći koji je na snazi od 01. siječnja 2019. godine, uređeno je postupanje poslodavaca koji su do stupanja na snagu ovoga zakona, sukladno odredbi članka 2. stavka 4. Zakona o minimalnoj plaći (Narodne novine, br. 39/13 i 130/17) umanjivali mjesečnu osnovicu za obračun doprinosa na osnovicu prema plaći. Dakle, iz spomenute odredbe jasno proizlazi da pravo na umanjenje od 50% tijekom 2019. godine imaju isključivo oni poslodavci koji su prethodno tijekom čitave 2018. godine već koristili ovu „olakšicu“, a ne i drugi poslodavci.
Dakle, da li se konkretni poslodavac ubraja u kategoriju poslodavaca na kojega će se moći primijeniti prijelazna odredba članka 12. novoga Zakona ovisi o činjenici da li je tijekom čitave 2018. godine (pa tako i u prosincu 2018. godine) imao zasnovan radni odnos s radnikom s kojim je ugovorio isplatu plaće u visini do propisane minimalne plaće te da li je za toga radnika ostvarivao pravo na umanjenje osnovice za obračun doprinosa na osnovicu za 50% temeljem visine plaće koja mu je bila ugovorena u prosincu 2017. godine.