Socijalno partnerstvo
Partnerstvo je povijesno najjasnije vezano za razvoj socijalno-tržišnog gospodarstva i načela supsidijarnosti. Takvo razumijevanje socijalnog partnerstva ugrađeno je i u temelje Europske unije. Na europskoj razini socijalni dijalog je integralni dio pravne stečevine Europske unije temeljem članaka 138. i 139. Ugovora o osnivanju Europske zajednice. U kasnijem razdoblju značajno je istaknuti da je Jaques Delors, predsjednik Europske komisije, 1985. godine definirao ulogu socijalnih partnera na europskoj razini, a koja je prepoznata i uspješno ojačana Maastrichtskim i Amsterdamskim sporazumom. Iz iskustava Europske unije može se zaključiti, da je ideja socijalnog partnerstva doživjela veliki razvoj, pogotovo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, jer od tada socijalni partneri dobivaju široki prostor za sudjelovanje u konzultacijskom procesu, a socijalni i civilni dijalog postaju temelji dobre vladavine Europskom unijom.
Izrazom „partnerstvo“ naglašava se jedna važna komponenta odnosa: sporazumijevanje i uvažavanje. Pojam socijalnog partnerstva priznaje legitimnost različitih uloga, interesa i vrijednosti, uz istodobno uviđanje nužnosti postizanja dogovora, stoga su postojanje socijalnog partnerstva i poteškoće njegova funkcioniranja čvrsto vezani.
Po definiciji Međunarodne organizacije rada socijalni dijalog obuhvaća „sve vrste pregovora, savjetovanja ili jednostavno razmjene informacija između predstavnika vlada, poslodavaca i radnika ili između samih socijalnih partnera o pitanjima od zajedničkog interesa vezanima uz ekonomsku i socijalnu politiku“.
Socijalni dijalog može postojati kao tripartitni socijalni dijalog, pri čemu je vlada službena strana u dijalogu sa socijalnim partnerima (između vlade, sindikata i poslodavaca) ili bipartitni socijalni dijalog (između sindikata i poslodavaca).
Socijalni dijalog se može voditi na raznim razinama: na nacionalnoj, regionalnoj, lokalnoj, sektorskoj, na razini poduzeća ili dijela poduzeća, a njegovi procesi mogu biti neformalni ili institucionalizirani, a često su kombinacija ta dva procesa.
Osnovni cilj socijalnog dijaloga i partnerstva je promoviranje izgradnje konsenzusa i demokratskog uključivanja glavnih dionika, u svrhu rješavanja važnih gospodarskih i socijalnih pitanja, dobrog upravljanja, jačanja socijalnog mira i stabilnosti, kao ključnih pretpostavki gospodarskog rasta i napretka.
Učinkovit socijalni dijalog ovisi o više čimbenika, a poglavito o:
- poštivanju temeljnih prava na slobodu udruživanja i kolektivnog pregovaranja,
- snažnim, neovisnim ma radnika i poslodavaca, s tehničkim mogućnostima i znanjima potrebnim za sudjelovanje u socijalnom dijalogu,
- političkoj volji i predanosti svih relevantnih subjekata da se uključe u socijalni dijalog,
- odgovarajućim institucionalnim potporama.
Socijalni dijalog nudi široki prostor za izgradnju nacionalnog konsenzusa o gospodarsko-socijalnom razvoju te je proces izgradnje demokratskog društva, i pored ostalog, doprinosi poboljšanju transparentnosti, odgovornosti i borbe protiv korupcije. Nema nikakve dvojbe da je za uspješno prevladavanje gospodarske krize i provedbu reformi te razvoj socijalno-tržišnog gospodarstva od ključne važnosti postojanje mehanizama i instituta koji će na najvišoj razini omogućiti postizanje suglasja Vlade i različitih interesnih skupina; u ovom slučaju sindikata i poslodavaca.
Kad je Republika Hrvatska u pitanju može se konstatirati da je u proteklom razdoblju uspostavljen hrvatski model socijalnog partnerstva, koji ima snažne nacionalne, regionalne/lokalne dimenzije te institucionalni i praktični okvir. Nakon informiranja, savjetovanja i uključivanja u radne skupine, socijalno partnerstvo pretpostavlja najviši stupanj suradnje i uzajamne odgovornosti Vlade i predstavnika sindikata i poslodavaca za proces donošenja i provedbe programa, zakona, drugih propisa i akata.
Pored tripartitnog, od osobite je važnosti razvoj institucionalnog sektorskog socijalnog dijaloga s ciljem utvrđivanja i provedbe mjera na prevladavanju krize, podrške strukturnim promjenama u gospodarstvu kroz uvođenje novih tehnologija i povećanja konkurentnosti, razvoj kolektivnog pregovaranja i suodlučivanja, implementaciju programa cjeloživotnog obrazovanja, usklađivanje obrazovanja s potrebama tržišta rada, unapređenje zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, uspostave ravnoteže između radne fleksibilnosti i sigurnosti, te praktične primjene mirnog rješavanja kolektivnih i individualnih radnih sporova. U okviru sektorskog dijaloga posebno važno mjesto zauzima i kvalitetan dijalog na mikro razini između određenog poslodavca i sindikata, kao i drugih radničkih predstavnika, a za što postoje svi potrebni normativni preduvjeti, polazeći od Ustava RH, Zakona o radu, Zakona o zaštiti na radu i drugih propisa.
Od 1994. godine tripartitni socijalni dijalog na nacionalnoj razini je institucionaliziran u vidu Gospodarsko-socijalnog vijeća koje se osniva u skladu sa člankom 221. Zakona o radu (NN 94/14, 127/17) radi utvrđivanja i ostvarivanja usklađenih djelatnosti u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih prava odnosno interesa radnika i poslodavaca, vođenja usklađene gospodarske, socijalne i razvojne politike, poticanja sklapanja i primjene kolektivnih ugovora te njihova usklađivanja s mjerama gospodarske, socijalne i razvojne politike. Djelatnost Gospodarsko-socijalnog vijeća temelji se na trostranoj suradnji Vlade Republike Hrvatske, udruga sindikata i poslodavaca više razine, kojima je reprezentativnost utvrđena na nacionalnoj razini, na rješavanju gospodarskih i socijalnih pitanja i problema.
Gospodarsko-socijalno vijeće je na osnovi Zakona o radu, posebnog Sporazuma Vlade i socijalnih partnera, kao i europske dobre prakse, konzultativno i savjetodavno tijelo Vlade RH, koje o određenim pitanjima iz svojeg djelokruga rada „daje mišljenja“, „ predlaže“ i „ ocjenjuje“.
Više o tome na http://gsv.socijalno-partnerstvo.hr/ .